Dežurna zanovijetala – susjedi koji ne vole pse

fox terijerGledaju li vas susjedi poprijeko jer imate psa?

Nedavno sam doselila u zgradu u kojoj je, kako govore, odnosno potiho šuškaju stanari “bio idiličan život sve dok se nismo uselili ja i moje četveronožno smetalo“.

Hm…. pitam se, zar je zaista moguće da je jedan maleni, savršeno odgojen, tih i pristojan fox terijer podigao toliku prašinu – usput rečeno, maleni ne smrdi, ne laje i ne linja se po hodnicima.

Pitam se; kakvu tek prašinu dižu oni veliki, dlakavi i glasni psi i kako se s tom prašinom nose njihovi vlasnici ?
Para li im se srce ili su po kratkom postupku otkantali takva gunđala već prvog dana?

A vjerujte mi, od prašine u toj zgradi u koju smo Bongo i ja nedavno uselili ponekad gotovo da ne mogu pogoditi ulaz u stan – (što one koja se digla oko mog Bonga, što od one koju uzorni stanari mjesecima prije nego smo došli Bongo i ja (to zaključujem po količini prljavštine) donose u haustor.

Sada pretpostavljam da će krivac za nagomilanu prljavštinu biti Bongo :( koji već sam po navici prije ulaska u haustor pruža šapice kako bih mu ih obrisala, a što je naučio tijekom svojih prvih šetnji kada je bio još sasvim malena tromjesečno beba.

Ako je tako, ako smo moj Bongo i ja na meti svih ovih savršenih i uzornih stanara, a čini se da jesmo, pitam se zašto?
Pa i ja, baš kao i moj maleni prijatelj foksić smo savršeno socijalizirani, pristojnih manira i kulturnog ophođenja sa ljudima, okolnim biljkama i svim vrstama životinja.

Možda vas zanima i ovo  Jack Russell Terijer (Jack Russell Terrier)

Je li u pitanju samo njihova dokolica ili možda zločestoća ili pak želja za kontrolom i preventivnim držanjem na uzici novopridošle stanarke i njezinog psa?

Rekla bih da je i prvo i drugo a i treće.

Što god da je,  civilizirani razgovor je sigurno, uvijek i u svakom slučaju najbolji lijek za sve nedoumice, strahove i bojazni.
Suočavanje je daleko mudrije od okupljanja i šaputanja po hodnicima, dvosmislenog komentiranja ili pak mrkih pogleda od kojih se i siroti Bongo sav naježi.

Hm…uzica je tu, ali na njoj je i biti će isključivo Bongo vođen mojom voljom, razumom i savješću.

Bongo je, počevši od vanjske strane vrata našeg stana, obavezno i beskompromisno na povodniku jer tako nalaže kultura i civilizirani bonton vlasnika pasa – i mi ga se, naravno, pridržavamo još od šteneće dobi.
Kako zbog Bongove sigurnosti, tako i zbog opće kulture i obzira prema svijetu oko nas.
Tako je, i tako treba biti.

A drugi kraj uzice držim i držati ću isključivo ja, koja uvijek i na svakom mjestu s ljubavlju i pažnjom kontroliram svaki Bongov pokret.

Bongo je odavno savladao socijalizaciju, a redovita higijena, povodnik, i pun džep vrećica za izmet su sastavni dio Bongovog i mog svijeta – tako je oduvijek i biti će i nadalje. Točka!

Nitko nema razloga za brigu i paniku. A bome ne vidim mjesta niti prijekornim pogledima, nesuvislim komentarima i dvosmislenim doskočicama.

Ono što ne razumijem je;

  • žele li da Bonga dam na udomljenje jer sam uselila u posebnu zgradu u kojoj nema mjesta za četveronožne stanare?
  • moram li s nelagodom, tiho i na prstima prolaziti kroz haustor dok ostali stanari bezbrižno koračaju snažnim koracima koji odzvanjaju cijelim stubištem?
  • trebam li kroz šapat davati upute Bongu kako da polako i tiho tapka niz stepenice dok urlici uzornih stanara i njihove djece paraju haustor tijekom svakog odlaska ili povratka – jer su se eto baš nasred haustora i ispred mojih vrata morali gromoglasno nasmijati upravo doživljenoj zgodi u slastičarnici?
  • nije li dovoljno obzirno od mene što prije svakog ulaska u haustor pomno obrišem šapice malenog kako ne bi zaprljao (već mjesecima uprljani) pod, koji je sada već neprepoznatljivog uzorka jer djeca uzornih stanara bezobzirno upadaju u haustor ostavljajući za sobom uzorke zemlje i trave iz obližnjeg parka?
  • i na kraju – trebam li se ispričavati što imam psa?
Možda vas zanima i ovo  Djeca za računalom i usamljeni psi – muke po Ivani

Nasreću, ja sam pristojna, smirena, i nadasve razumna osoba koja je naučila tolerirati svakojake ljudske gluposti.

Prilagodit ću ja i sebe i Bonga na suživot s ovim gunđalima, nadajući se da ipak neće prijeći granicu ljudskosti.

Ali ipak moram reći. . . . . .

  • sve dok se držim, (čak i preko svake mjere) bontona namijenjenog vlasnicima pasa
  • sve dok imam dobro odgojenog i socijaliziranog psa
  • sve dok poduzimam sve mjere da prisutnost psa u zgradi nikome niti na koji način ne šteti

. . . . . . . . sve dok je tako NEĆU SE ISPRIČAVATI ŠTO IMAM PSA, a bome niti osvrtati na oštre poglede preko ramena koji ipak priznajem potiho paraju moje, a čini mi se i Bongovo srce.

Read previous post:
Lažna trudnoća
Lažna trudnoća kod pasa

...